ISTINITA PRIČA: ‘Živjela sam kao očajna kućanica, uzdržavajući supruga koji me varao! Otkrila sam život tek kad sam ga ostavila!’

ISTINITA PRIČA: ‘Živjela sam kao očajna kućanica, uzdržavajući supruga koji me varao! Otkrila sam život tek kad sam ga ostavila!’
‘Ponašao se prema meni kao prema ženi koja mu vodi kućanstvo. Nijedanput me nije pitao kako sam, treba li mi što, nikad se nije potrudio ispuniti mi makar jednu želju.’
Piše:Jutarnji ListObjavljeno: 29. rujan 2014. 09:34

Zaustavila sam automobil i izašla da punim plućima udahnem zrak koji je mirisao po moru. Bila sam zadivljena prizorom koji sam ugledala. Koliko mi je samo nedostajalo more! Prešla sam kilometre i kilometre kako bih stigla do njega, nakon što me godinama nije bilo.

Zapitala sam se kako sam mogla izdržati sve to vrijeme bez ove ljepote. No, zapravo sam vrlo dobro znala što me sprečavalo da uživam udišući zrak izmiješan s mirisom mora i pinija. Uvijek su mi druge stvari bile važnije u životu i nikad nisam vodila računa o sebi i svojim potrebama. Osim toga, moj se muž nikad nije potrudio ispuniti neku od mojih želja. Zatim je, u jednom trenutku, naš brak zapao u krizu. Saša je izgubio posao, a ja sam bila prisiljena zasukati rukave.

Prije četiri godine tvrtka u kojoj je radio moj muž otišla je u stečaj, a zaposlenici su dobili otkaz. Za nas je to bio težak udarac, ali nisam si dopustila da me obuzme očaj. Bila sam uvjerena da će Saša sa svojim kvalifikacijama i iskustvom vrlo brzo pronaći novi posao. Ali nisam računala na krizu, mislila sam da se ona tiče drugih, a ne nas. No, Saša nikako nije uspijevao naći novi posao pa sam morala početi raditi ja. Imala sam sreće jer mi je odmah ponuđeno mjesto u privatnom vrtiću. Svojoj djeci više nisam bila toliko potrebna, već su bila gimnazijalci i mogla sam svoje vrijeme posvetiti nečemu drugom.

Moj je posao bio na pola radnog vremena i nisam mnogo zarađivala, ali barem smo mogli preživljavati. No, Saša je zapao u depresiju, osjećao se kao gubitnik. Stalno je bio nervozan i osjetljiv i nije podnosio to što sam sada ja ta koja donosi novac u kuću. Umjesto da mi bude zahvalan ili barem pokuša surađivati u očekivanju boljih dana, on je neprestano prigovarao i tražio razlog za svađu.

Nakon što bismo se posvadili, danima ne bismo razgovarali. Nema gore stvari za brak, ali on to nije želio razumjeti. Smatrao je da mu je sve dopušteno jer se ne osjeća dobro i da ima pravo biti nervozan i svadljiv. A kad sam ga se usudila zamoliti da mi malo pomogne u kući, on je reagirao krajnje uvrijeđeno:

– Zar me zaista želiš pretvoriti u kućanicu i poniziti me do kraja? – ogorčeno se izderao na mene.

Kakvo je to bilo pitanje? Svi smo živjeli u toj kući i očekivala sam barem malo više spremnosti na suradnju. Djeca su išla u školu i izgovarala se da nemaju vremena jer moraju učiti. Dakle, od mene se očekivalo da i dalje sve radim po kući! Kad se sve zbroji i oduzme, Saša se osjećao poniženim, djeca su imala drugog posla, a ja sam hoću-neću morala usklađivati sve obveze. Nikoga nije bilo briga jesam li umorna i želim li se izvaliti na kauč poput svoga supruga. Osim što nisam imala ni minutu za sebe, morala sam još tješiti i muža, hrabriti ga i ponavljati mu da će kriza proći i da će uskoro pronaći posao. Zapravo, na vidiku nije bilo ničeg novog, možda i zato što nije bio spreman prihvatiti posao predaleko od kuće. Mrzio je dugo putovati, zato je svoju potragu ograničio na naš grad, što sigurno nije bilo od pomoći.

Bila sam zaista iscrpljena i umorna, ali prvi put kad sam uzela godišnji, požalila sam što više ne radim. Dane sam provodila u pospremanju i kuhanju, a k tome sam morala slušati i Sašine žalopojke. To mi je predstavljalo pravu noćnu moru!

Imala sam želju malo izići, naći se s nekom prijateljicom, osjetiti se slobodnom. Ali, znala sam da će, ako to učinim, Saša spustiti nos i da će me on i djeca zivkati na mobitel i pitati kada se vraćam. Bila sam iscrpljena do krajnjih granica, a godišnji odmor me samo još više dotukao. Vratila sam se na posao umornija nego prije odmora, ali barem sretna što sam se maknula iz kuće.

Nije bilo lijepo doživljavati obitelj kao kamen oko noge. Ali ipak nisam razmišljala o tome i trudila sam se puna optimizma gledati unaprijed. Zatim me jednoga dana Saša obavijestio da je dobio posao. Zaposlio se kod jedne udovice koju sam poznavala iz viđenja, a koja je vodila obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo. Plaća je bila skromna, ali mu je zato radno mjesto bilo udaljeno samo nekoliko kilometara od naše kuće. Odahnula sam jer se više neće po cijele dane motati po kući i kukati. Saša je odmah počeo raditi i od tog se trenutka u našem životu sve promijenilo. Ali ne onako kako sam željela…

Saša je mnogo radio, a kad bi došao kući, postajao bi šutljiv. Više gotovo da i nismo imali intimne odnose, ali ja sam bila uvjerena da je razlog njegov umor. Moja je majka mi je otvorila oči.

– Kako stoje stvari između tebe i Saše? – neočekivano me upitala jednoga dana.

– Dobro, zašto? – začudila sam se.

Iza sebe sam imala više od dvadeset godina braka i nikad mi nije postavila takvo pitanje.

– Zar nisi čula glasine koje kruže o tvom mužu? – ponovno me upitala.

Raširila sam oči. O čemu je ona to pričala?

– Nisam znala da je Saša zanimljiva tema za razgovor – rekla sam polupodrugljivim glasom.

– Izgleda da jest otkad je ponovno počeo raditi – odvratila je.

– Sigurno ga ogovaraju zato što radi posao koji nije u njegovoj struci. Ali mene ti je baš briga za to. Glavno da radi – dala sam joj do znanja, ponosna na svog muža.

– Zapravo, čini se da u tome i jest problem, jer se tračevi tiču i njegove poslodavke.

– Ma hajde, zar ljudi nemaju pametnijeg posla? Gledaju previše sapunica pa im je mašta postala prebujna! – zaključila sam sa smiješkom.

– Jako si sigurna u sebe, i u njega. I bolje da je tako – zaključila je mama.

– I sama ideja da me Saša vara sa svojom poslodavkom naprosto je smiješna – dodala sam, uronjena u svoj nestvarni svijet ili, bolje rečeno, u svoju glupost.

Bila sam toliko sigurna da je taj trač neosnovan da sam ga odlučila odmah otići ispričati Saši. Barem ćemo se zajedno nasmijati, već dugo to nismo učinili. Eto, sada smo konačno oboje imali dobar razlog za smijeh.

Parkirala sam automobil pred ulaznom ogradom i, ne pozvonivši, ušla na imanje. Saša je vjerojatno bio u vrtu ili na polju, a željela sam ga iznenaditi. Nisam morala ni ući u kuću da bih shvatila kako stoje stvari. Dok sam prolazila ispred jednog prozora s dopola navučenim zavjesama, ugledala sam Sašu i vlasnicu imanja kako se ljube na kauču u dnevnom boravku. On ju je upravo strastveno svlačio.

Nekoliko sam trenutaka zurila u taj prizor kao hipnotizirana, nesposobna išta reći ili učiniti. Zatim me obuzeo bijes. Ogledala sam se oko sebe, je li moguće da nije bilo nikakve lopate nadohvat ruke kojom bih odalamila tog bijednika? Naglo sam otvorila vrata i banula u sobu, prekriženih ruku.

– Nadam se da ti ove prekovremene dodatno plaća! – povikala sam, iznenadivši i samu sebe ironijom kojom sam se suočila sa svojom osobnom dramom.

Saša je skočio kao da ga je netko ubo, a žena je dohvatila suknju s poda kako bi pokrila grudi.

– Sve ti mogu objasniti, Barbara – zamuckivao je moj muž.

– Zaista? Hajde, baš sam znatiželjna da čujem tvoju verziju – odgovorila sam, ne shvaćajući odakle mi tolika hladnokrvnost.

– Vidiš, dogodilo nam se da… – započeo je Saša, ali nije imao hrabrosti nastaviti.

– Sve je vrlo jednostavno i jasno, kako mi se čini – nastavila sam. – Mislim da se tu nema što objašnjavati.

Nisam više ništa dodala. Okrenula sam mu leđa i brzim korakom krenula prema autu. U tom je trenutku moj bijes splasnuo i briznula sam u plač. Kako mi je to mogao učiniti? Nikad nisam mislila da bi se to moglo dogoditi meni, nama…

Ali kako, davala sam sve od sebe kako njemu i djeci ne bi ništa nedostajalo, bila sam uz njega i tješila ga u najtežim trenucima. I sad kad su stvari krenule nabolje, on si je dopustio da sve uništiti svojim preljubom. Nisam mogla vjerovati!

Vratila sam se kući potpuno slomljena. U hodniku sam se spotaknula o Sašine papuče. Bijesno sam ih uzela u ruke i otvorila vrata da ih bacim van, ali sam se našla licem u lice sa svojim mužem.

– Nisam želio da to saznaš na ovakav način – promrmljao je.

– Možda bi bilo bolje da si mi poslao telegram? – odbrusila sam mu ironično, želeći valjda tako prikriti svoj očaj.

– Ja… – zajecao je i zagnjurio lice u dlanove, stropoštavši se na kauč.

Da, upravo na kauč na kojem se mjesecima izležavao dok sam se ja ubijala od posla.

– Slušaj – bijesno sam mu odgovorila – nemoj mi glumiti žrtvu, jer to kod mene ne pali. Molim te, uzmi svoje stvari i nestani iz ove kuće, odmah!

– Ali, Barbara, nećeš valjda… – zamuckivao je uspaničen.

– Što? Izbaciti te van? Da, upravo ću to učiniti, a za ostalo si sam kriv!

Kad su se djeca vratila kući, zatekla su Sašu kako pakira kovčege i upitala me što se to događa.

– Neka vam on objasni – odgovorila sam.

– Mama i ja smo imali nekih nesuglasica – umiješao se Saša – i onda…

Ošinula sam ga pogledom i zamolila da ne laže našoj djeci. Trebali su znati istinu, bili su dovoljno veliki da shvate, a osim toga ta vijest nije bila nikakva tajna i svi su već šuškali o njoj.

– Ne znam kako da vam to kažem… – nastavio je.

– Pokušavaš li nam, možda, reći da su istiniti tračevi koji kruže o tebi? – upitao ga je Robert.

– Što? Ti si znao i nisi mi ništa rekao? – iznenadila sam se, pogledavši svog sina.

– To sam čuo tek sinoć. Nisam ti ni imao vremena reći, uostalom, nisam ni na trenutak povjerovao u to! – branio se on.

Reagirao je baš kao i ja. Potpuno sam ga shvaćala.

– Hoćete li i meni objasniti o čemu se radi? – umiješala se Judita.

– Tata je prevario mamu sa svojom šeficom – kratko joj je objasnio Robert.

– Šališ se? – zaprepastila se Judita.

– Na žalost ne – odgovorio je moj sin odmahnuvši glavom.

– Ali to nije moguće! – povikala je, a ruke su joj nemoćno klonule niz tijelo. – Nisi mogao tako nešto učiniti, reci da nisi, tata!

– Ja, tvoja mama mi nije dopustila ni da objasnim, odmah je donijela zaključak i… – pokušao se obraniti Saša.

Ponovno sam ga ošinula pogledom.

– Hoćeš li da kažem našoj djeci kako sam vas zatekla? – zaprijetila sam mu.

Saša je pognuo glavu, promrmljao “oprostite mi” i izašao iz kuće.

– Ne mogu vjerovati! – uskliknula je Judita.

– Ni ja! Nikad to ne bih očekivao od tate… Kako se ti osjećaš, mama? – upitao me Robert.

U tom sam trenutku briznula u plač. Djeca su me zagrlila i osjetila sam da nisam sama, iako sam znala da se radi samo o trenutku i da će se uskoro oboje vratiti svojim obvezama i svom životu. No prevarila sam se, jer su se idućih dana moja djeca trudila razveseliti me i pomoći mi da se opustim. Čak su pospremili svoje sobe. U svakom slučaju, Sašina veza s poslodavkom postala je vijest dana u našem gradu i svi su me žalili, govoreći da “jadna Barbara nije zaslužila sve to”. Jednog dana dok me majka tužno i zabrinuto promatrala, rekla sam joj:

– Ako nešto nisam zaslužila, onda je to muškarac poput njega. Kad malo bolje razmislim, bolje mi je samoj!

Mama me zabrinuto pogledala. Rekla mi je da ne mogu biti sretna zbog razvoda, da to predstavlja moj životni promašaj i sramotu.

– Zar bih se trebala zatvoriti u kuću i plakati? Život ide dalje i bez Saše će mi biti bolje – uvjeravala sam je, više kako bih uvjerila samu sebe nego nju. – Mama, budi bez brige, sve će biti dobro – dodala sam želeći je umiriti.

Pozdravila sam je zagrljajem i čim sam izašla van, boje su mi se učinile življima nego inače, sve mi se učinilo ljepšim. Pomisao da pri povratku kući više neću zateći Sašu nije više u meni izazivala bol. Iznenada sam se osjetila lagano i sretno. Bila sam gospodar svog života, mogla sam činiti što hoću. Čak i provesti godišnji u trgovačkom centru s nekom prijateljicom, ako mi baš puhne, ili otputovati na more…

Od mora me dijelilo nekoliko stotina kilometara, što je značilo nekoliko sati vožnje, a to nije bilo nedostižno. Posljednji put kad sam bila ondje, djeca su imala devet i jedanaest godina. Zimi su se često razbolijevala, tako da mi je liječnik preporučio da ih što češće vodim na more kako bi boravila na svježem zraku.

U posljednje vrijeme radila sam puno radno vrijeme i konačno sam pristojno zarađivala. A Saša mi je svakoga mjeseca slao nešto novca za djecu. Žalio se da ne može više, nisam inzistirala. Malo-pomalo moj se život promijenio. Sada bih nedjeljom ujutro ostajala u krevetu bez grižnje savjesti, a ako mi se ne bi dalo kuhati, djeca i ja zadovoljili bismo se omletom ili tostom. Sve ono što nismo mogli činiti dok je Saša bio s nama, jer je on uvijek prigovarao. Kad sam ponovno odlučila iskoristiti godišnji, rekla sam djeci da bih voljela otići na more.

– To ti je baš dobra ideja! – obradovala se Judita. – Šteta što mi ne možemo s tobom jer imamo obaveze u školi.

Ali ona i Robert nagovorili su me da otputujem sama i priuštim si malo odmora koji mi je bio toliko potreban. Sjeli su za računalo i pronašli mi sobu po prihvatljivoj cijeni, uključujući večeru i doručak. Čak su mi od svoje ušteđevine rezervirali jedan dan u wellness centru.

– To ti darujemo za idući rođendan – rekli su mi.

Zahvalno sam ih zagrlila, sretna što imam tako dobru djecu. Uvjerili su me da će pospremati kuću i kuhati si barem jedan obrok pa sam mogla biti mirna. Ako im bilo što zatreba, uvijek su mogli računati na bakinu pomoć.

Otputovala sam u zoru, odlučivši voziti starom cestom koju je pratio ljepši krajolik. Nakon tri sata vožnje zaustavila sam se na jednom vidikovcu s kojeg je pucao pogled na more. Prizor me ostavio bez daha. Mobitelom sam poslala fotografiju djeci i javila im da je sve u redu i da samo što nisam stigla. Udahnula sam punim plućima. Zrak je bio svjež, ali ugodan. Sjetila sam se svoje majke. Kad sam joj rekla da putujem na more, pitala me što ću raditi bude li more još prehladno za kupanje. Nije mogla shvatiti zašto ne pričekam da ljeto bude u punom jeku. A ja sam se toliko veselila što ću udahnuti morski zrak i bilo mi je sasvim nevažno je li more toplo ili hladno.

Mama me optužila i da sam sebična jer ostavljam djecu samu. Nasmiješila sam se, pomislivši kako sam posljednjih dvadeset godina provela brinući se o djeci i mužu. Muž mi je to ionako vratio na najgori mogući način, a djeca će jednoga dana otići svatko na svoju stranu. Tada ću ostati sama. Stara, tužna i puna žaljenja. Ne, nisam željela da bude tako, željela sam biti vedra i samouvjerena žena onoga dana kad moja djeca napuste gnijezdo.

Ušla sam u automobil i zaputila se prema hotelu. Bio je vrlo lijep, a s prozora moje sobe pucao je fantastičan pogled na more. Bila sam zahvalna Juditi i Robertu što su mi rezervirali tako lijepu sobu. Osjetila sam ugodnu toplinu oko srca. Nikada se nisam osjećala tako maženom kao u tom razdoblju!

Odložila sam prtljagu i otvorila balkonska vrata. Je li postojalo išta ljepše na svijetu? Ne, to je bio raj i dala bih sve na svijetu da svaki dan mogu uživati u tom pogledu. Ali znala sam da moram biti zadovoljna i s ovih nekoliko dana i zbog toga sam još više cijenila svoj godišnji i uživala u njemu.

Istuširala sam se i presvukla. Žurilo mi se do mora, željela sam iskoristiti svaku minutu. Čim sam se kamenim stubama spustila na hotelsku plažu, sjela sam na pijesak i sklopila oči uživajući u šumu valova. U tom mi je trenutku stigla poruka “Je li sve u redu?”. Nevjerojatno, to je bio Saša. Zaista je savršeno tempirao poruku, sve je bilo u savršenom redu, ali nisam mu to namjeravala potvrditi. Nerviralo me što mi baš on kvari uživanje, ali nisam mogla isključiti mobitel jer sam željela biti dostupna majci i djeci.

Sklopila sam oči i podigla lice prema suncu. Zrak je bio topao, ali ne prevruć, a sunčeve zrake ugodne. Otvorila sam oči i počela promatrati more. Obuzeo me predivan osjećaj blaženstva i neopisiva radost. Stiglo mi je još nekoliko poruka, pogledala sam i vidjela da su sve od Saše. Nisam ih ni pročitala, samo sam željela da me pusti na miru. Što je htio od mene? Nismo se čuli otkad sam ga izbacila iz kuće i to mi je sasvim odgovaralo. Nas dvoje više nismo imali ništa zajedničko, osim djece i braka koji više ništa nije vrijedio. Odlučila sam prošetati mjestom i nakon toga sam otišla na ručak u jednu konobu. Osjećala sam se privilegiranom: mogla sam jesti gdje hoću, naručiti što hoću, bila sam apsolutna gospodarica svoga života i cijele situacije. Ta me pomisao oduševljavala.

Naručila sam jelo i zatim počela čitati Sašine poruke. “Želio bih razgovarati s tobom, moram ti nešto važno reći…”, pisalo je u jednoj. “Zašto mi ne odgovaraš?” pisalo je u sljedećoj. Još nisam shvaćala što želi od mene. Možda je htio razgovarati o razvodu? Pri pomisli na to osjetila sam bol u grudima, ali trajala je samo trenutak. Iduća je poruka glasila ovako: “Možda smo bili prenagli. Ja sam sigurno pogriješio, ali tko je bez grijeha?”

Ja sam bila! Mogla sam to glasno potvrditi i bila sam ponosna i apsolutno sigurna u to što sam rekla! Kad sam malo bolje promislila, bila sam skoro kao svetica cijelog svog života. Imala sam beskrajno strpljenje. “Nedostaješ mi, uvijek sam volio samo tebe”, pisalo je u pretposljednjoj Sašinoj poruci. Srce mi je brže zakucalo. Koliko mi već dugo nije rekao da me voli? Što sam sada osjećala? Nisam to mogla objasniti, sve je bilo tako neobično i meni samoj… “A da ponovno pokušamo biti zajedno? To želim više od ičega”, bila je njegova posljednja poruka.

Bila sam iznenađena. Nisam očekivala da će mi se Saša javiti, i to takvim srcedrapateljnim porukama. Nisam znala što da mislim o tome niti što bih mu odgovorila. Stigla je moja tjestenina s plodovima mora i odlučila sam najprije udovoljiti svom želucu koji je počinjao glasno kruliti. Po glavi su mi se motale zbrkane misli. Mogućnost da naša obitelj ponovno bude na okupu zvučala je obećavajuće, naročito zbog djece. Ali trebala bih oprostiti Saši, a nisam znala mogu li to. No možda bih tako mogla dodati još jednu žrtvu na popis mojih dobrih djela. Je li bilo pošteno toliko zatomljivati samu sebe? Tjestenina je bila vrlo ukusna i pomislila sam da je vjerojatno nikad ne bih probala da me muž nije prevario. Već me godinama nije odveo u restoran niti na odmor, još otkad su djeca porasla, i otkad više nije bilo potrebe da ih se vodi na morski zrak. Da ga nisam ostavila, sada ne bih bila ovdje, već bih se ubijala od posla po kući, bez ikakve financijske i moralne zadovoljštine. U svakom slučaju, bio mi je lakši život bez muža. Kad bih pomislila na Roberta i Juditu, morala sam priznati da nikada nisu bili tako pažljivi prema meni kao u tom razdoblju, čak su postali uredni i počeli pospremati za sobom. Ni ta činjenica nije govorila Saši u prilog.

S druge strane, bilo je teško zaboraviti sve te godine našeg zajedničkog života i znala sam da ni mojim roditeljima nije drago što smo se rastali. Vjerojatno će s vremenom utihnuti govorkanja i zaboravit će se na Sašin preljub, a o meni će se pričati kao o “jadnoj prevarenoj supruzi” koja je na kraju donijela ispravnu odluku: da mužu oprosti preljub. No da su uloge bile obrnute i da sam ja prevarila Sašu, uvjerena sam da bi me svi osuđivali. Bila bih za cijeli život obilježena uvredljivim nazivima.

Bilo je teško uživati u jelu uz takve misli. Zašto je bilo tako teško isključiti se od ostatka svijeta? Možda bih bila mirnija da mi Saša nije poslao te poruke. Zaključila sam da bih trebala prestati razmišljati o njemu, inače mi neće biti moguće uživati u odmoru.

– Barbara, jesi li to zaista ti? – iznenada me prenuo nečiji glas.

Podigla sam pogled. Tko me mogao poznavati u tom malom mjestu? Gotovo da sam se uplašila…

– Gordane?! – iznenadila sam se.

Bio je to moj stari kolega iz škole koji je stanovao u mojoj četvrti. Nisam ga vidjela već godinama i bilo mi je neobično što sam ga srela upravo ovdje.

– Ovdje sam zbog posla, a ti? – upitao me.

– Ja sam na odmoru – odgovorila sam. Čak je i meni samoj bilo neobično to izgovoriti.

– Baš lijepo! Sama si?

– Mislila sam da jesam. U smislu da sam bila uvjerena da sam ponijela samo jedan kovčeg, a zapravo sam pronašla još jedan, užasno težak, ovdje – odgovorila sam, kucnuvši se prstom po glavi. – Pred razvodom sam – pojasnila sam mu odmah zatim.

– Sve mi je jasno – prokomentirao je sa smiješkom.

– Došao si na ručak? Pridruži mi se – pozvala sam ga.

– Hvala – odgovorio je i, ne čekajući da mu dvaput ponudim, sjeo za stol nasuprot meni.

Prišao mu je konobar i naručio je jelo, a ja sam zamolila da mi donesu desert kad i njemu kako bismo ga zajedno pojeli. Uostalom, nikamo mi se nije žurilo.

Na nekoliko je trenutaka između nas zavladao muk, kao da si nismo imali što reći. Ili smo možda imali previše toga?

– Žao mi je zbog situacije u kojoj se nalaziš – prekinuo je tišinu i nakon toga smo konačno započeli normalan razgovor.

– Događa se, iako uvijek misliš da se takve stvari događaju drugima, a ne tebi – odgovorila sam. – A što je s tobom? Jesi li još uvijek sam?

– Bio sam na korak do braka, još do prije dva mjeseca. Ali na vrijeme smo shvatili da je bolje rastati se nego vjenčati.

– Kako to?

– Naša se ljubav ugasila, pretvorila se u prijateljstvo. Više nije bilo strasti i bili smo zajedno samo iz navike… – objasnio mi je.

– Sigurno je trebalo hrabrosti da si to priznate i prekinete vezu – komentirala sam. – Ponekad čovjek grabi dalje samo iz straha od promjene ili radi ugađanja drugima, ili pak kako bi izbjegao tuđe kritike…

– Upravo tako. Sada sam ponovno sam. Ne mogu poreći da mi nedostaje čvrsta veza, voljena žena koja bi me navečer dočekivala na povratku s posla, koju bih mogao zagrliti, razgovarati s njom i dijeliti dobro i zlo. Ali teško je i kad ima ljubavi, a kamoli kad je nema – zaključio je.

– U pravu si – zamišljeno sam promrmljala.

– A ti, Barbara, kako si? – upitao me.

Nije mi smetalo što se opet vratio na tu temu jer mi se činilo da se kod njega ne radi o pukoj znatiželji, već da ga to iskreno zanima.

– Trenutno sam u nekakvoj fazi analiziranja svoga života. Moram shvatiti u kojem smjeru trebam ići – odgovorila sam. Uzdahnula sam i dodala: – Novost je da Saša želi da pružimo još jednu šansu našem braku.

– A što ti misliš o tome?

Nisam odgovorila. Našem je stolu prišao konobar i prekinuo nas u razgovoru. Kako sam mogla odgovoriti Gordanu kad još ni sama nisam uspijevala shvatiti što osjećam i što bi bilo najbolje za mene?

– Ovdje se zaista odlično jede. A najbolje od svega je što ta jela nisam ja skuhala! Nisam navikla na takav stil života, ali dobro će mi doći malo odmora. Da sam još uvijek Sašina žena, to ne bi bilo moguće. To je jedna od prednosti moje situacije – primijetila sam.

– Dakle, bolje ti je samoj? – upitao me.

– Ne znam, shvatila sam da mi nije bilo lako biti u braku sa Sašom. Osjećala sam se više kao očajna kućanica nego kao sretna supruga. No, istina je i da je prekrasno imati obitelj.

– Hoćeš li mu uspjeti oprostiti?

– Ne znam, Gordane. Zaista! Preljub mi se oduvijek činio kao nekakva nestvarna mogućnost, ali nikad ne reci nikad, zar ne? Za oprost su potrebni dobri razlozi, poput mnogo ljubavi i spremnosti da se sve zaboravi i okrene nova stranica.

– Želiš li ti to? – otvoreno me upitao.

– U ovom trenutku samo želim isprazniti glavu od svega i misliti na samu sebe.

– I na ovu odličnu hranu! – našalio se. – Koliko ostaješ ovdje?

– Još četiri dana, dovoljno da malo dođem k sebi. Sutra ću otići u wellness centar i konačno ću cijeli jedan dan posvetiti sebi. Uspijem li misli zatvoriti u jednu ladicu.

– Nemoj je zaboraviti dobro zaključati! – savjetovao mi je nasmijavši se.

Nasmiješila sam se. Gordan je trebao ostati sve do sutradan, morao je obaviti još nekoliko poslovnih sastanaka. Otkrila sam da je odsjeo u istom hotelu kao i ja.

– Onda večeras možemo zajedno večerati, ako nemaš ništa drugo u planu – predložio je.

– Zašto ne? To bi bilo baš lijepo – pristala sam.

Pogledao je na sat i rekao da se mora vratiti na posao. Pozdravili smo se i promatrala sam ga kako se udaljava. Provela sam ugodnih sat vremena u njegovu društvu i već se dugo nisam osjećala tako opuštenom. Godio mi je razgovor s nekim tko nije bio iz moje obitelji, s muškarcem, razgovor nasamo! Osjećala sam se baš dobro, nisam mogla shvatiti kako sam mogla provesti tolike godine zatvorena u svoja četiri zida, govoreći i čineći uvijek iste stvari, bez ikakva odmaka koji bi dao drukčiju dimenziju mojoj svakodnevici. Baš sam bila glupa, a i sama sam si bila kriva za to jer sam se bez imalo otpora prilagodila toj situaciji.

Uostalom, nakon udaje sam vodila prilično povučen život i vrlo rijetko sam se nalazila s prijateljicama. Događalo mi se da ih sretnem na ulici, na dječjim rođendanima ili pogrebima, ali drugih prilika nije bilo. Čak se nikad nisam ni zapitala jesam li uopće zadovoljna takvim životom. Koliko sam toga propustila svih ovih godina! Posvetila sam se isključivo kući i djeci, dok se moj muž nikad nije odrekao izlazaka s prijateljima. Ali na kraju krajeva, zar bi itko bio zakinut da sam nekoliko sati svog vremena posvetila sebi? Djeca to ne bi ni osjetila, a meni bi puno značilo.

U svakom slučaju, nije imalo smisla plakati nad prolivenim mlijekom. Ako i budem odlučila oprostiti Saši, morat ću napraviti pravu malu revoluciju u svom životu. Trebat ću se više posvetiti sebi, a za to će mi biti potrebna i podrška mojih ukućana. Tko zna je li s onom ženom bilo gotovo ili je Saša očekivao moj odgovor kako bi lakše odlučio je li da je ostavi? Možda je ona shvatila da se situacija zakomplicirala i dala mu otkaz? To bi značilo da se Saša opet našao bez posla, a ja sam još uvijek radila puno radno vrijeme. Jesam li ga bila spremna uzdržavati? Zapravo, jesam li ga uopće željela primiti natrag? O tome sam trebala dobro promisliti, nisam smjela tek tako propustiti priliku…

I što je zapravo najbolje rješenje za mene? Da primim natrag sebičnog muža ili da ostanem sama? Odučila sam o tome razmišljati sutra. Ili prekosutra. Ili neki drugi dan. Zadubljena u svoje misli, šetala sam uličicama gradića. Bilo je već mnogo turista, iako sezona još nije bila u punom jeku. Bilo je svježe, ali većina turista bila je odjevena u kratke rukave. Gledajući ih, naježila sam se i zakopčala vestu. Poslijepodne me nazvala Judita i pitala kakao sam. Rekla sam joj da je sve u redu i da malo šećem nakon ručka. Šećući tako kroz centar, izgubila sam pojam o vremenu. Zaustavljala sam se pred svakom trgovinom i promatrala izloge. Prije povratka u hotel ponovno sam skoknula do plaže i neplanirano ostala na njoj sve do mraka.

Sve je bilo tako tiho i mirno i uspjela sam se odmoriti od silnog razmišljanja. Upravo sam se tuširala kad sam se sjetila Gordana i našeg dogovora. Došlo mi je da se nasmijem, nisam imala sastanak s muškarcem već godinama, iako je Gordan bio samo stari prijatelj. Nisam ponijela ništa elegantno jer takvu odjeću nisam ni imala. Odjenula sam crne hlače, svijetlu košulju i bež vestu. Gordan je sjedio u naslonjaču u predvorju i razgovarao na mobitel. Čim me ugledao, nasmiješio mi se, završio razgovor i zaputili smo se prema našem stolu. Začudo, uopće mi nije bilo neugodno. Zapitala sam se bih li ikad mogla izaći s nepoznatim muškarcem, ali pretpostavljala sam da bi mi to bilo vrlo teško. Cijeli sam život provela sa Sašom, ne bih znala kako se ponašati prema nekom drugom muškarcu. Bilo bi mi neobično poljubiti ga, a kamoli išta više.

Odmahnula sam glavom kako bih odagnala takve misli. Je li to značilo da ću, ako se ne pomirim sa Sašom, zauvijek ostati sama? Ta mi pomisao i nije bila tako strašna. Neću biti ni u kakvoj vezi i moći ću slobodno raspolagati svojim vremenom, a da nikome ne moram polagati račune, osim svojoj djeci koja, u svakom slučaju, na mene nisu radila nikakav pritisak. Štoviše, poticali su me da počnem izlaziti i posvetim se sebi. Šteta što nisam imala prijateljice koje bi mi mogle praviti društvo jer već dulje vrijeme s njima nisam održavala kontakt.

– Je li sve u redu? – upitao me Gordan, prekinuvši me u razmišljanju.

– Da, iako sam shvatila da nije lako ponovno organizirati vlastiti život, nakon što si godinama živio u službi drugih – primijetila sam.

– Nitko osim nas samih ne može promijeniti naš stari način života – podsjetio me.

– Ali ja sam se ipak, ne svojom voljom, našla u novoj situaciji, prisiljena na promjene – priznala sam.

– Zar ti je to toliko bolno?

– Čini mi se kao da živim u dimenziji kojoj ne pripadam, kao da sam u nečijoj tuđoj odjeći.

– Želiš li se vratiti natrag? Možeš li oprostiti Saši i primiti ga natrag?

– Cijelo poslijepodne nisam nijedanput pomislila na njega. Ne znam što bih ti odgovorila, časna riječ. Ne znam što bi bilo bolje…

– Moraš razmišljati o tome što bi bilo bolje za tebe, a ne za druge. Život je samo tvoj, zapamti to, i propuštene prilike više se ne ponavljaju.

– Moja propuštena prilika mogao bi biti Saša, odbijem li njegov prijedlog – razmišljala sam naglas.

– Ali moglo bi biti i baš suprotno…

– Moram dobro razmisliti. Zaista je važno donijeti ispravnu odluku.

– Ali nemoj je sada donositi! Sada imamo važniji zadatak: odlučiti se što naručiti.

– I to ti se čini lakim zadatkom? Pa pogledaj kakve delicije imaju na jelovniku – našalila sam se.

– Naruči jela koja nikad ne kuhaš, kako bi jela nešto drukčije nego inače – savjetovao mi je.

– U pravu si, već mi je za oko zapelo nekoliko vrlo primamljivih.

Dok smo čekali da nam konobar donese naručeno, Gordan je skrenuo razgovor na neobavezne teme i više nismo spominjali moj privatni život.

– Ako nisi umorna, poslije ću te odvesti na jedno predivno mjesto koje moraš vidjeti – rekao mi je.

– Danas sam već uspjela obići cijeli gradić, uzduž i poprijeko.

– Ali siguran sam da na mom tajnom mjestu nisi bila.

– Je li daleko odavde? – upitala sam znatiželjno.

– Ne, desetak minuta.

Zaputili smo se bez žurbe, opušteno šećući. Na kraju šetnice uz more nalazila se neka vrsta špilje obrasle gustim raslinjem. Čim smo ušli u nju, na drugoj sam strani ugledala tračak svjetla. Kad smo izašli s druge strane, našli smo se na plaži obasjanoj zrakama zalazećeg sunca. Prizor je bio prekrasan, gotovo nestvaran.

– Još nikad nisam vidjela nešto tako lijepo! – ushićeno sam prokomentirala.

– Je li ti hladno?

– Malo, ali izdržat ću – odgovorila sam.

Gordan mi je rukom obgrlio ramena kako bi me ugrijao i ja sam se ukočila. Nije valjda pogrešno protumačio moj dolazak na ovo mjesto, zabrinuto sam se upitala. Jedna žena koja sama provodi odmor i pristaje provesti večer u njegovu društvu. Možda je zaključio da sam mu na raspolaganju…

Međutim, u jednom je trenutku Gordan zaključio da je kasno i da sutra mora rano ustati.

– I ja pred sobom imam težak dan, u wellnessu! – našalila sam se.

Ponovno sam bila opuštena, moji su strahovi nestali.

– Blago tebi! No ti to zaista i zaslužuješ – dobacio mi je pogled pun ohrabrenja.

Čim smo stigli u hotel, Gordan se pokazao kao pravi kavalir i poljubio mi ruku na rastanku ispred moje sobe. Dakle, određeni muškarci nisu postojali samo u izmišljenim ljubavnim romanima.

– Hvala ti na svemu i laku noć! – pozdravila sam ga.

Odmah sam utonula u san i idućeg dana uživala kao nikada u svom životu, u masažama, kupkama i saunama. Činilo mi se da sanjam. Zaista je trebalo malo da čovjek bude sretan! A Saša svih ovih godina nije učinio ništa da se tako osjećam, barem malo. Ponašao se prema meni kao prema ženi koja mu vodi kućanstvo. Nijedanput me nije pitao kako sam, treba li mi što. Nikada se nije potrudio ispuniti mi makar jednu želju, koju bih ja onako uzgred spomenula, nadajući sa da će on shvatiti poruku. Ali nije, nikad, baš nikad. I ta kratka riječ, tih pet slova bila su odgovor na sve moje sumnje. Osim toga, kako mi je uzvratio na moju posvećenost njemu i obitelji? Prijevarom. A ja sam se sada trebala vratiti takvom čovjeku?

Ne, nisam to mogla učiniti, čak ni radi dobrobiti svoje djece! Ponajprije zato jer nisam bila sigurna bi li to uistinu bilo dobro za njih, a i zato jer sam se trebala prestati opterećivati time kako udovoljiti drugima. Došao je trenutak da svoju budućnost posvetim samoj sebi, budući da s prošlošću to nisam učinila.

Uzela sam mobitel i odgovorila Saši na poruke. “Nikada ti neću oprostiti, ne volim te više i želim razvod”, napisala sam. Osjetila sam se laganom i shvatila da je to bila ispravna odluka, jedina koju sam mogla donijeti. Čak sam se začudila kako sam mogla sumnjati u nju. Uskoro mi je stigla nova poruka i dohvatila sam mobitel želeći ga isključiti, uvjerena da je to Sašin odgovor. No poruka je bila Gordanova: “Stvarno mi je bilo lijepo s tobom. Ti si posebna žena, Barbara. Nemoj to nikad zaboraviti”.

Ove bih riječi trebala uokviriti, pomislila sam sa smiješkom. Zatim sam se prepustila iskusnim rukama maserke. Shvatila sam da se u životu mogu dogoditi brojne neočekivane stvari, ne samo neugodne. I možda, tko zna, možda i ne bi bilo nemoguće imati pokraj sebe drugog muškarca. Nisam ga namjeravala grozničavo tražiti, ali ako mi se ikad bude pružila prilika, iskoristit ću je. No, prije toga ću se morati uvjeriti da me voli i da mu je stalo do moje sreće. Svoju sam budućnost tek trebala otkriti – i proživjeti!